U što svi ti "vjernici" vjeruju?

Talijanski pisac Umberto Eco, zajedno s milanskim kardinalom Carlom Mariom Martinijem, u knjizi U što vjeruje tko ne vjeruje — u formi lagane razmjene pisama — zapravo ne raspravlja o tome u što "vjeruju" agnostici i ateisti. Riječ je o ugodnoj raspravi o nekoliko tema, recimo Eco pita zašto Katolička crkva nema i žene-svećenike, pa kardinal Martini odgovara zašto, pa Eco postavlja protupitanje itd. Knjiga ne daje odgovor na pitanje postavljeno u naslovu. Kad sam pročitao tu knjigu, ostao sam posve neimpresioniran raspravom.

Za mene, kao čovjeka koji ne prihvaća vjerovanja kršćanstva i drugih religija, mnogo je zanimljivije pitanje u što vjeruju vjernici, naročito vjernici koji žive oko mene, u istoj državi. Na to pitanje je vrlo teško dati odgovor. Ako pitate vjernike, često ćete dobiti jednostavan odgovor — u Boga. Štoviše, često ćete dobiti ovakve ili slične odgovore:

No, svaki čovjek u nešto vjeruje, netko u Boga, netko u sebe, a netko opet u nešto sasvim treće, ali čak i oni koji kažu da ne vjeruju u ništa, ipak se mogu nazvati nekom vrstom vjernika jer na primjer, vjeruju da će kada krenu na put doći od točke A do točke B. To je isto vjera, ali bazirana na vlastitim sposobnostima i ljudskom uvjerenju, a ne na nadnaravnim.
— Matija Geček, Čovjek dok pjeva Bogu dvostruko moli, Zvono, dostupno na internetu

Svatko vjeruje u nešto ili nekoga. Vjeruje u obitelj, vjeruje u prijatelje, vjeruje u ljude, sreću, itd., može netko reći. Može reći i vjeruje u Boga, ili vjeruje Bogu.
— Igor Talić, U sumnju Bog dolazi, Frama, dostupno na internetu

Ovakav pogled na "vjeru" ipak predstavlja tek blago zamaskiranu reklamu: svako pije nešto, netko vodu, a netko naše vrhunsko vino (druga vina su samo kopije). No, dok je voda neophodna za život, vino nije. Vjera u svakodnevne stvari je neophodna: kad pritisnemo kočnicu, ne brinemo hoće li auto koji vozimo usporiti (osim ako znamo da nešto s kočnicama baš i nije u redu). Kad pritisnemo gumb na daljinskom upravljaču, očekujemo da se televizor upali. Kad zamolimo kruh u trgovini, očekujemo da ćemo dobiti kruh koji nije nitko dirao prljavim rukama. O tim sitnicama razmišljamo tek kad nešto pođe po zlu, no naše svakodnevno iskustvo nas uvjerava da je vrlo vjerojatno da će se dogoditi točno ono što i očekujemo.

Što bi uopće značila "vjera u Boga"? Ako je ona analogija "vjeri u daljinski upravljač", tada se od Boga nešto i očekuje. No, po katoličkoj religiji, vjera je u prvom redu bezuvjetno prihvaćanje (u ovom je katolička definicija vjere vrlo slična islamskoj, gdje se islam definira kao "dobrovoljno podvrgavanje Bogu"):

Vjerovati znači povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono što on kaže.
— Što znači vjerovati u Boga, Fratar.net, dostupno na internetu

U praksi, mnogi ljudi nešto i očekuju od Boga, kome se obraćaju kroz molitvu. No što je to uopće molitva?

Molitva je zapravo vrlo neobična pojava. Jasno je što znači kad se nekog moli nešto u svakodnevnom životu: pokušava se tu osobu nagovoriti da nešto učini, recimo da posudi 1000 kuna, ili da nešto oprosti. No što je s Bogom, za koga katolici (bar se tako tvrdi) vjeruju da je sveznajuć i pravedan? Bog već zna za sve vaše potrebe i ako mu ništa ne kažete, ako ga i ne molite. Bog "sve zna i sve vidi". Zašto onda molitvom pokušavati nagovoriti Boga na nešto, ili mu skretati pažnju? Katolički teolozi nude ovakav odgovor:

. . .zlo možemo činiti sami po sebi, pod utjecajem naše istočnim grijehom ranjene naravi, dobro pak možemo činiti samo uz Božju milost.. . . Tu pak milost stječemo upravo molitvom. Porastom milosti slabi ropstvo grijeha kojim smo vezani, a dobro se u nama učvršćuje u obliku kreposti.
— Don Damir Stojić, Pitajte kapelana: Zašto molimo? SPAS, dostupno na internetu

Dakle, molitva je način "stjecanja Božje milosti". No, očekivanja od Boga su kod ogromne većine ljudi vrlo osobna, odnosno ograničena na samog sebe i vlastitu obitelj, i odnose se na mnogo konkretnije stvari od "Božje milosti", što ću pokazati na jednom zanimljivom primjeru.

Karakteristika katoličke religije je vjerovanje u postojanje cijelog spektra bića koja mogu direktno ili indirektno pomoći čovjeku. Tako vjernici mole direktno Bogu, moguće se zatim obratiti i njegovoj majci, anđelima, nekom svecu Katoličke crkve, ali čini se i običnim ljudima nakon njihove smrti, ako vjerujemo da su ti ljudi na neki način "bliži Bogu" od ostalih. (Detaljnu raspravu ostavljam sa strane; pažljiva analiza bi pokazala da malo tko ima neku jasnu ideju kako funkcionira zajednica Boga, Marije, anđela i svetaca i što se zapravo zbiva kad se nečije ime spomene u molitvi.)

Tako je Ivan Merz, predani vjernik, asket koji je spavao na tvrdom podu i propagator katoličke vjere (ali ne i svećenik) bio vrlo popularan u Hrvatskoj za svog života, a kad je 1928. (po hrvatskoj Wikipediji) "prešao u vječni život", na pogrebu se skupilo oko 5000 ljudi. Ovo se potom dogodilo:

Odmah nakon svetačke smrti Ivana Merza, 10. V. 1928., mnogi su počeli posjećivati njegov grob i preporučivati mu se u zagovor u svojim potrebama. Tako se počelo širiti njegovo štovanje. Već tjedan dana nakon smrti, 17. V. 1928. bila je sastavljena prva molitva s njegovim spomenom, a potom su slijedile ostale kojima se molilo od Boga uslišanje u potrebama po zagovoru Ivana Merza. Neke od tih molitvi dobile su crkveno odobrenje.
— Molitve za zagovor bl. Ivana Merza, ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Kakve su to molitve koje su dobile "crkveno odobrenje"? Evo te koja je sastavljena "već tjedan dana nakon smrti":

Gospode Isuse Kriste, koji si, kako se ufamo, dušu vjernoga službenika svoga Ivana učinio dionikom života presvetoga Trojstva u nebeskoj slavi, molimo, da po njegovu primjeru, a po zagovoru svetog Ivana, apostola i evanđeliste, u nerazrješivoj zajednici sa svetom Katoličkom Crkvom i rimskim Papom živimo, radimo i trpimo za slavu i proširenje kraljevstva tvoga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

(isto)

Dakle, to je molitva usmjerena "unatrag", (mi) molimo (Isusa) da (mi) po njegovu (tj. Merzovu) primjeru živimo, radimo i trpimo. Bog ovdje, pretpostavljam, treba samo osnažiti tu želju i namjeru, to bi bio jedan primjer te "Božje milosti". A u koju svrhu želi "raditi i trpiti" osoba koja moli? Za slavu i proširenje tvoga (tj. Isusovog) kraljevstva, tj. "činiti dobro". To je molitva za uspjeh i proširenje cijele Crkve kroz dobra djela njenih članova (dakako, najbolje djelo je ono dobro za Crkvu). Konačno, i papa je poslao Merzu brzojav s blagoslovom pred smrt.

No, kako izgledaju molitve koje vjernici stvarno upućuju Ivanu Merzu (ili Bogu, uz "zagovor" Ivana Merza)? Evo jedne zahvale Ivanu Merzu, nedavno zabilježene na web stranici koja ih skuplja:

Zahvaljujem blaženom Ivanu Merzu koji je uslišio moje molitve i pomogao mi prilikom pisanja diplomskoga rada. Nakon izmoljene devetnice njemu u čast, dobio sam uslišanje i bez ikakvih problema napisao i obranio diplomski rad. Znam da mi je njegov zagovor kod Isusa u tome uvelike pomogao. Hvala mu za sve!
— Ivan J, Zahvala za diplomu, 11. 2. 2014. ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Česte su i zahvale radi dobivanja posla:

Želim posvjedočiti o uslišanju molitve po zagovoru blaženoga Ivana Merza. Prije godinu i pol došla sam u Zagreb tražiti posao i oko mjesec dana išla sam na razne razgovore ali bezuspješno. Često bi otišla u Baziliku Srca Isusova i pomolila se na grobu blaženika. Počela sam moliti devetnicu za zagovor Ivanu Merzu za posao. Par dana nakon što sam završila devetnicu zvali su me na razgovor iz firme u koju je teško bilo upasti bez veze, ali ja sam imala najjaču vezu na svijetu, naravno blaženoga Ivana Merza. Dobila sam posao i to od nas 60 samo jedna djevojka i ja ugovor za stalno. Hvala ti Ivane Merzu od svega srca.
— Željka B, Najjača veza za posao, 5. 2. 2012. ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Ova mala statistika pokazuje koliko je zahvala u razdoblju 2000.-2014, objavljenih na ivanmerz.hr, vezano uz zdravlje, obiteljske odnose, školu, novac/posao, a koliko za Isusovo kraljevstvo (nema smisla tražiti zahvale za "Božju milost"):

zahvala za	2010.	2011.	2012.	2013.	2014.
zdravlje, rođenje	4	9	9	3	3
školu, ispit	13	13	7	8	5
novac, posao	11	13	10	8	9
obitelj. odnose	4	1	—	—	—
Isusovo kraljevstvo	—	—	—	—	—

Zapravo, nitko se ne moli za slavu i proširenje Isusovog kraljevstva — ljudima su bitnija rješenja životnih problema: školovanje, nalaženje posla, zdravlje. I dok je zdravlje samorazumljivo (iako kršćanstvo nudi vječni život nakon smrti, pretpostavljam i u vječnom zdravlju), molitve za posao, novac, dobivanje kredita, upis fakulteta i polaganje ispita nameću vrlo zanimljiva pitanja.

U jednoj epizodi dugovječne američke crtane serije The Simpsons (Dead Putting Society, iz druge sezone), Bart Simpson se natječe u minigolfu s Toddom Flandersom. Homer, Bartov otac, pri dolasku na teren vidi kako se obitelj Flanders moli, i dobacuje im:

"Nema smisla da se molite. Već sam to obavio, a ne možemo obojica pobijediti."

Na to Flanders, primjereni kršćanin, odgovara da su se zapravo molili da se nitko ne ozlijedi na turniru.

Ljudi koji su pisali ove zahvale Ivanu Merzu su poput Homera Simpsona. Traže osobnu uslugu, da ih se "malo pogura": žele ući negdje gdje je teško ući — na posao, fakultet — bez obzira što to u pravilu znači da netko drugi neće ući. Žele pobijediti, iako to znači da će netko izgubiti (tko bez "intervencije odozgo" pobijedio). Pobjeda je ispred poštene igre.

Hoće li Bog intervenirati — uz "zagovor" Ivana Merza — i omogućiti da možda osoba koja realno manje zaslužuje neki posao, taj posao zapravo dobije — dok osoba koja bi se bez Božje intervencije zaposlila, zbog nje ostane bez posla? Ako neće, jer je to nepravedno, kakve su onda Božje intervencije uopće moguće? Ako hoće, nije li to nepravedno prema onoj drugoj osobi koja je ostala bez posla, kako onda možemo govoriti da je Bog kršćana pravedan?

Je li ovo realan problem? Pa, ako povlačite vašeg ujaka ili kuma kao vezu — recimo da prođete neki ispit ili dobijete posao — to realno je problem. Znači da varate, pokušavate okrenuti igru u vašu korist.

Razmišljaju li ljudi o ovom problemu dok se mole? Vjerojatno ne. Ako i razmišljaju, ionako je "teško upasti bez veze", dakle neka pravednost se niti ne očekuje. Razmišljaju točno onoliko koliko razmišljaju i ljudi koji potežu ljudske veze. Natjecanje je ionako nepravedno, zašto ga ne bi netko (odozgo ili neki rođak) okrenuo u moju korist?

Čitajući razne zahvale — ima ih dosta na internetu, ne samo za Ivana Merza — lako ćete doći do zaključka da se praktično nitko, nakon što posjeti nekim poslom dječju bolnicu (recimo, dostavlja role papira ili tako nešto) i nakon što vidi svu djecu koja trpe, odluči ustrajno moliti za zdravlje sve te djece. Nakon par mjeseci molitve ode u bolnicu, traži razgovor s ravnateljem ili nekim na visokoj poziciji, objasni što je radio, te sazna da je stvarno u zadnjih par mjeseci bilo nekoliko nevjerojatnih ozdravljenja, a djeca su općenito imala manje komplikacija! Sav uzbuđen, dostavljač potrošnog bolničkog materijala vraća se kući i piše zahvalu Ivanu Merzu za pomoć u zagovoru. To nikad nećete pročitati.

Ali ćete pročitati ovakve stvari:

Siguran sam da je blaženi Ivan jako volio nas Hrvatski narod, i danas ga voli. S neba pomaže i daje radosti našem narodu  kroz pobjede naših sportaša i reprezentacije. Molio sam se blaženom Ivanu da pomogne s tom pobjedom i prolazom, da se naš mali narod razveseli. Rezultat znate!!! Sveti Leopold Mandić i blaženi Ivan Merz toliko mi daju snage kada molim za nešto što će nas narod razveseliti.
— Ivan Rubić, Brojna uslišanja na zdravstvenom, financijskom i sportskom području, 15. 3. 2012. ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Iako se religija često nudi kao izvor morala, mogu bez ikakve dodatne rasprave, u svjetlu ovakvih zahvala, zaključiti da većina vjernika svoj praktični moral ograničava na "ne ubij" i "ne ukradi", dok im potezanje veza ili namještanje utakmica (ne samo sportskih) ne izgleda kao nimalo nemoralno. Štoviše, tome "veze na nebu" uglavnom i služe. Neko razmišljanje o tome da su možda svi ljudi i svi narodi (odnosno sportske reprezentacije) "ravnopravni" pred Bogom takvim ljudima ne pada na pamet.

To dakako nije odlika samo vjernika, veze potežu i nevjernici, a utakmice se namještaju i bez zazivanja bogova, na mnogo jednostavnije načine. No to pokazuje kako ulogu religije (moje pitanje br. 1) doživljava jedan dio vjernika (vjerojatno i većina) — kao magični način zadovoljavanja potreba sebe, svoje obitelji i bliskih osoba, uz često traženje protekcije i osobnih usluga, makar i za "razveseliti narod", bez osvrtanja na sudbinu drugih ljudi i naroda. To pokazuje i da prosječni vjernik o složenijim moralnim pitanjima praktično ne razmišlja, niti ga vjera potiče da o njima razmišlja.