U što svi ti "vjernici" vjeruju?

Talijanski pisac Umberto Eco, zajedno s milanskim kardinalom Carlom Mariom Martinijem, u knjizi U što vjeruje tko ne vjeruje — u formi lagane razmjene pisama — zapravo ne raspravlja o tome u što "vjeruju" agnostici i ateisti. Riječ je o ugodnoj raspravi o nekoliko tema, recimo Eco pita zašto Katolička crkva nema i žene-svećenike, pa kardinal Martini odgovara zašto, pa Eco postavlja protupitanje itd. Knjiga ne daje odgovor na pitanje postavljeno u naslovu. Kad sam pročitao tu knjigu, ostao sam posve neimpresioniran raspravom.

Za mene, kao čovjeka koji ne prihvaća vjerovanja kršćanstva i drugih religija, mnogo je zanimljivije pitanje u što vjeruju vjernici, naročito vjernici koji žive oko mene, u istoj državi. Na to pitanje je vrlo teško dati odgovor. Ako pitate vjernike, često ćete dobiti jednostavan odgovor — u Boga. Štoviše, često ćete dobiti ovakve ili slične odgovore:

No, svaki čovjek u nešto vjeruje, netko u Boga, netko u sebe, a netko opet u nešto sasvim treće, ali čak i oni koji kažu da ne vjeruju u ništa, ipak se mogu nazvati nekom vrstom vjernika jer na primjer, vjeruju da će kada krenu na put doći od točke A do točke B. To je isto vjera, ali bazirana na vlastitim sposobnostima i ljudskom uvjerenju, a ne na nadnaravnim.
— Matija Geček, Čovjek dok pjeva Bogu dvostruko moli, Zvono, dostupno na internetu

Svatko vjeruje u nešto ili nekoga. Vjeruje u obitelj, vjeruje u prijatelje, vjeruje u ljude, sreću, itd., može netko reći. Može reći i vjeruje u Boga, ili vjeruje Bogu.
— Igor Talić, U sumnju Bog dolazi, Frama, dostupno na internetu

Ovakav pogled na "vjeru" ipak predstavlja tek blago zamaskiranu reklamu: svako pije nešto, netko vodu, a netko naše vrhunsko vino (druga vina su samo kopije). No, dok je voda neophodna za život, vino nije. Vjera u svakodnevne stvari je neophodna: kad pritisnemo kočnicu, ne brinemo hoće li auto koji vozimo usporiti (osim ako znamo da nešto s kočnicama baš i nije u redu). Kad pritisnemo gumb na daljinskom upravljaču, očekujemo da se televizor upali. Kad zamolimo kruh u trgovini, očekujemo da ćemo dobiti kruh koji nije nitko dirao prljavim rukama. O tim sitnicama razmišljamo tek kad nešto pođe po zlu, no naše svakodnevno iskustvo nas uvjerava da je vrlo vjerojatno da će se dogoditi točno ono što i očekujemo.

Što bi uopće značila "vjera u Boga"? Ako je ona analogija "vjeri u daljinski upravljač", tada se od Boga nešto i očekuje. No, po katoličkoj religiji, vjera je u prvom redu bezuvjetno prihvaćanje (u ovom je katolička definicija vjere vrlo slična islamskoj, gdje se islam definira kao "dobrovoljno podvrgavanje Bogu"):

Vjerovati znači povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono što on kaže.
— Što znači vjerovati u Boga, Fratar.net, dostupno na internetu

U praksi, mnogi ljudi nešto i očekuju od Boga, kome se obraćaju kroz molitvu. No što je to uopće molitva?

Molitva je zapravo vrlo neobična pojava. Jasno je što znači kad se nekog moli nešto u svakodnevnom životu: pokušava se tu osobu nagovoriti da nešto učini, recimo da posudi 1000 kuna, ili da nešto oprosti. No što je s Bogom, za koga katolici (bar se tako tvrdi) vjeruju da je sveznajuć i pravedan? Bog već zna za sve vaše potrebe i ako mu ništa ne kažete, ako ga i ne molite. Bog "sve zna i sve vidi". Zašto onda molitvom pokušavati nagovoriti Boga na nešto, ili mu skretati pažnju? Katolički teolozi nude ovakav odgovor:

. . .zlo možemo činiti sami po sebi, pod utjecajem naše istočnim grijehom ranjene naravi, dobro pak možemo činiti samo uz Božju milost.. . . Tu pak milost stječemo upravo molitvom. Porastom milosti slabi ropstvo grijeha kojim smo vezani, a dobro se u nama učvršćuje u obliku kreposti.
— Don Damir Stojić, Pitajte kapelana: Zašto molimo? SPAS, dostupno na internetu

Dakle, molitva je način "stjecanja Božje milosti". No, očekivanja od Boga su kod ogromne većine ljudi vrlo osobna, odnosno ograničena na samog sebe i vlastitu obitelj, i odnose se na mnogo konkretnije stvari od "Božje milosti", što ću pokazati na jednom zanimljivom primjeru.

Karakteristika katoličke religije je vjerovanje u postojanje cijelog spektra bića koja mogu direktno ili indirektno pomoći čovjeku. Tako vjernici mole direktno Bogu, moguće se zatim obratiti i njegovoj majci, anđelima, nekom svecu Katoličke crkve, ali čini se i običnim ljudima nakon njihove smrti, ako vjerujemo da su ti ljudi na neki način "bliži Bogu" od ostalih. (Detaljnu raspravu ostavljam sa strane; pažljiva analiza bi pokazala da malo tko ima neku jasnu ideju kako funkcionira zajednica Boga, Marije, anđela i svetaca i što se zapravo zbiva kad se nečije ime spomene u molitvi.)

Tako je Ivan Merz, predani vjernik, asket koji je spavao na tvrdom podu i propagator katoličke vjere (ali ne i svećenik) bio vrlo popularan u Hrvatskoj za svog života, a kad je 1928. (po hrvatskoj Wikipediji) "prešao u vječni život", na pogrebu se skupilo oko 5000 ljudi. Ovo se potom dogodilo:

Odmah nakon svetačke smrti Ivana Merza, 10. V. 1928., mnogi su počeli posjećivati njegov grob i preporučivati mu se u zagovor u svojim potrebama. Tako se počelo širiti njegovo štovanje. Već tjedan dana nakon smrti, 17. V. 1928. bila je sastavljena prva molitva s njegovim spomenom, a potom su slijedile ostale kojima se molilo od Boga uslišanje u potrebama po zagovoru Ivana Merza. Neke od tih molitvi dobile su crkveno odobrenje.
— Molitve za zagovor bl. Ivana Merza, ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Kakve su to molitve koje su dobile "crkveno odobrenje"? Evo te koja je sastavljena "već tjedan dana nakon smrti":

Gospode Isuse Kriste, koji si, kako se ufamo, dušu vjernoga službenika svoga Ivana učinio dionikom života presvetoga Trojstva u nebeskoj slavi, molimo, da po njegovu primjeru, a po zagovoru svetog Ivana, apostola i evanđeliste, u nerazrješivoj zajednici sa svetom Katoličkom Crkvom i rimskim Papom živimo, radimo i trpimo za slavu i proširenje kraljevstva tvoga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

(isto)

Dakle, to je molitva usmjerena "unatrag", (mi) molimo (Isusa) da (mi) po njegovu (tj. Merzovu) primjeru živimo, radimo i trpimo. Bog ovdje, pretpostavljam, treba samo osnažiti tu želju i namjeru, to bi bio jedan primjer te "Božje milosti". A u koju svrhu želi "raditi i trpiti" osoba koja moli? Za slavu i proširenje tvoga (tj. Isusovog) kraljevstva, tj. "činiti dobro". To je molitva za uspjeh i proširenje cijele Crkve kroz dobra djela njenih članova (dakako, najbolje djelo je ono dobro za Crkvu). Konačno, i papa je poslao Merzu brzojav s blagoslovom pred smrt.

No, kako izgledaju molitve koje vjernici stvarno upućuju Ivanu Merzu (ili Bogu, uz "zagovor" Ivana Merza)? Evo jedne zahvale Ivanu Merzu, nedavno zabilježene na web stranici koja ih skuplja:

Zahvaljujem blaženom Ivanu Merzu koji je uslišio moje molitve i pomogao mi prilikom pisanja diplomskoga rada. Nakon izmoljene devetnice njemu u čast, dobio sam uslišanje i bez ikakvih problema napisao i obranio diplomski rad. Znam da mi je njegov zagovor kod Isusa u tome uvelike pomogao. Hvala mu za sve!
— Ivan J, Zahvala za diplomu, 11. 2. 2014. ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Česte su i zahvale radi dobivanja posla:

Želim posvjedočiti o uslišanju molitve po zagovoru blaženoga Ivana Merza. Prije godinu i pol došla sam u Zagreb tražiti posao i oko mjesec dana išla sam na razne razgovore ali bezuspješno. Često bi otišla u Baziliku Srca Isusova i pomolila se na grobu blaženika. Počela sam moliti devetnicu za zagovor Ivanu Merzu za posao. Par dana nakon što sam završila devetnicu zvali su me na razgovor iz firme u koju je teško bilo upasti bez veze, ali ja sam imala najjaču vezu na svijetu, naravno blaženoga Ivana Merza. Dobila sam posao i to od nas 60 samo jedna djevojka i ja ugovor za stalno. Hvala ti Ivane Merzu od svega srca.
— Željka B, Najjača veza za posao, 5. 2. 2012. ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Ova mala statistika pokazuje koliko je zahvala u razdoblju 2000.-2014, objavljenih na ivanmerz.hr, vezano uz zdravlje, obiteljske odnose, školu, novac/posao, a koliko za Isusovo kraljevstvo (nema smisla tražiti zahvale za "Božju milost"):

zahvala za	2010.	2011.	2012.	2013.	2014.
zdravlje, rođenje	4	9	9	3	3
školu, ispit	13	13	7	8	5
novac, posao	11	13	10	8	9
obitelj. odnose	4	1	—	—	—
Isusovo kraljevstvo	—	—	—	—	—

Zapravo, nitko se ne moli za slavu i proširenje Isusovog kraljevstva — ljudima su bitnija rješenja životnih problema: školovanje, nalaženje posla, zdravlje. I dok je zdravlje samorazumljivo (iako kršćanstvo nudi vječni život nakon smrti, pretpostavljam i u vječnom zdravlju), molitve za posao, novac, dobivanje kredita, upis fakulteta i polaganje ispita nameću vrlo zanimljiva pitanja.

U jednoj epizodi dugovječne američke crtane serije The Simpsons (Dead Putting Society, iz druge sezone), Bart Simpson se natječe u minigolfu s Toddom Flandersom. Homer, Bartov otac, pri dolasku na teren vidi kako se obitelj Flanders moli, i dobacuje im:

"Nema smisla da se molite. Već sam to obavio, a ne možemo obojica pobijediti."

Na to Flanders, primjereni kršćanin, odgovara da su se zapravo molili da se nitko ne ozlijedi na turniru.

Ljudi koji su pisali ove zahvale Ivanu Merzu su poput Homera Simpsona. Traže osobnu uslugu, da ih se "malo pogura": žele ući negdje gdje je teško ući — na posao, fakultet — bez obzira što to u pravilu znači da netko drugi neće ući. Žele pobijediti, iako to znači da će netko izgubiti (tko bez "intervencije odozgo" pobijedio). Pobjeda je ispred poštene igre.

Hoće li Bog intervenirati — uz "zagovor" Ivana Merza — i omogućiti da možda osoba koja realno manje zaslužuje neki posao, taj posao zapravo dobije — dok osoba koja bi se bez Božje intervencije zaposlila, zbog nje ostane bez posla? Ako neće, jer je to nepravedno, kakve su onda Božje intervencije uopće moguće? Ako hoće, nije li to nepravedno prema onoj drugoj osobi koja je ostala bez posla, kako onda možemo govoriti da je Bog kršćana pravedan?

Je li ovo realan problem? Pa, ako povlačite vašeg ujaka ili kuma kao vezu — recimo da prođete neki ispit ili dobijete posao — to realno je problem. Znači da varate, pokušavate okrenuti igru u vašu korist.

Razmišljaju li ljudi o ovom problemu dok se mole? Vjerojatno ne. Ako i razmišljaju, ionako je "teško upasti bez veze", dakle neka pravednost se niti ne očekuje. Razmišljaju točno onoliko koliko razmišljaju i ljudi koji potežu ljudske veze. Natjecanje je ionako nepravedno, zašto ga ne bi netko (odozgo ili neki rođak) okrenuo u moju korist?

Čitajući razne zahvale — ima ih dosta na internetu, ne samo za Ivana Merza — lako ćete doći do zaključka da se praktično nitko, nakon što posjeti nekim poslom dječju bolnicu (recimo, dostavlja role papira ili tako nešto) i nakon što vidi svu djecu koja trpe, odluči ustrajno moliti za zdravlje sve te djece. Nakon par mjeseci molitve ode u bolnicu, traži razgovor s ravnateljem ili nekim na visokoj poziciji, objasni što je radio, te sazna da je stvarno u zadnjih par mjeseci bilo nekoliko nevjerojatnih ozdravljenja, a djeca su općenito imala manje komplikacija! Sav uzbuđen, dostavljač potrošnog bolničkog materijala vraća se kući i piše zahvalu Ivanu Merzu za pomoć u zagovoru. To nikad nećete pročitati.

Ali ćete pročitati ovakve stvari:

Siguran sam da je blaženi Ivan jako volio nas Hrvatski narod, i danas ga voli. S neba pomaže i daje radosti našem narodu  kroz pobjede naših sportaša i reprezentacije. Molio sam se blaženom Ivanu da pomogne s tom pobjedom i prolazom, da se naš mali narod razveseli. Rezultat znate!!! Sveti Leopold Mandić i blaženi Ivan Merz toliko mi daju snage kada molim za nešto što će nas narod razveseliti.
— Ivan Rubić, Brojna uslišanja na zdravstvenom, financijskom i sportskom području, 15. 3. 2012. ivanmerz.hr, dostupno na internetu

Iako se religija često nudi kao izvor morala, mogu bez ikakve dodatne rasprave, u svjetlu ovakvih zahvala, zaključiti da većina vjernika svoj praktični moral ograničava na "ne ubij" i "ne ukradi", dok im potezanje veza ili namještanje utakmica (ne samo sportskih) ne izgleda kao nimalo nemoralno. Štoviše, tome "veze na nebu" uglavnom i služe. Neko razmišljanje o tome da su možda svi ljudi i svi narodi (odnosno sportske reprezentacije) "ravnopravni" pred Bogom takvim ljudima ne pada na pamet.

To dakako nije odlika samo vjernika, veze potežu i nevjernici, a utakmice se namještaju i bez zazivanja bogova, na mnogo jednostavnije načine. No to pokazuje kako ulogu religije (moje pitanje br. 1) doživljava jedan dio vjernika (vjerojatno i većina) — kao magični način zadovoljavanja potreba sebe, svoje obitelji i bliskih osoba, uz često traženje protekcije i osobnih usluga, makar i za "razveseliti narod", bez osvrtanja na sudbinu drugih ljudi i naroda. To pokazuje i da prosječni vjernik o složenijim moralnim pitanjima praktično ne razmišlja, niti ga vjera potiče da o njima razmišlja.

Što je religija (za mene)

Prije nego što počnem nabrajati što bi zamišljeni hrvatski Dawkins mogao napisati u svojoj protuvjerskoj knjizi, htio bih nešto napisati o razlozima mog neprihvaćanja religije, naročito kršćanstva (u katoličkoj verziji), budući da je to dominantan oblik religije u sredini u kojoj živim. Ovo je dakako samo moj kut gledanja, nemam ambiciju ikog uvjeravati ovim argumentima.

Religija se često opisuje ovom "doskočicom" koja kruži internetom, često se pojavljuje na ateističkim stranicama, u grupama na Facebooku, evo je u hrvatskoj verziji:

Religija je kao penis, u redu je ako je imate, u redu je ako se njome i ponosite, ali molim vas, ne razmećite se javno vitlajući njome svugdje naokolo…
— Siniša Jović, Nada Topić Peratović: Djecu ne treba učiti podaničkom mentalitetu, Slobodna Dalmacija, 9. 6. 2014, dostupno na internetu

Iako je ova usporedba duhovita, meni izgleda prilično loša. Prvo, neki se ljudi rode s penisom, neki ne. Nije tako s religijom — svaki čovjek se rodi bez religije, ali se većina odgaja tako da postanu religiozni (kod nekih uspije, kod nekih ne). Nitko se ne odgaja da mu naraste penis.

Zašto bi se itko trebao ponositi penisom? Konačno, je li vaša zasluga to što imate penis, ili je to ipak slučajnost, budući da je vjerojatnost oko pola-pola da će prilikom oplodnje nastati muški embrij? Kako bih i zašto ja trebao biti "ponosan" što imam penis?

Zatim, je li to baš pravedno prema onim ljudima koji su se rodili bez penisa, čime bi se oni trebali ponositi? I je li to pravedno prema onim ljudima koji imaju penis, no shvaćaju da je on bespotreban, što bi oni trebali učiniti? Odrezati ga? I je li baš penis bespotreban?

Ova usporedba je dakle prilično loša: ona implicira da je religija sudbina onih koji su se s njom rodili. Sve je OK, samo je ne pokazujte okolo. Međutim, iako je javno pokazivanje penisa neprihvatljivo većini ljudi (iz razloga koji uopće nisu očiti), javno pokazivanje religije (u obliku lančića s križem, u obliku naljepnice na autu) uopće ne izaziva nikakve reakcije kod većine ljudi.

Mnogo su bolje usporedbe religije s drogom, alkoholom i cigaretama. Naročito je dobra usporedba religije s alkoholom. Možda će se nekom ovakva usporedba učiniti banalna i pregruba, pa i nepravedna prema religiji, ali postoje brojne paralele. U nekim detaljima je ipak religija sličnija cigaretama.

Prvo, točno je da sve ljudske kulture imaju neku formu religije. No u mnogim (tradicionalnim) kulturama religija obuhvaća sve znanje i vjerovanje koje neki ljudi posjeduju: dio religije je vjerovanje da je neka biljka ljekovita, kao i da se određenim obredom postaje muškarac; dio religije je i vjerovanje o duhovima koji žive u rijekama, drveću... i kako se odnositi prema njima (obično preko neke odabrane osobe). Slično tome, mnoge ljudske kulture imaju neku vrstu alkoholnog pića ili nešto vrlo slično (npr. neki opojni grm čije se lišće žvače).

U većini tradicionalnih kultura nema nikakvog izbora u odabiru religije, ona je neodvojiva od kulture. Isto tako, u takvim kulturama nema desetaka vrsta alkoholnih pića, koji se dalje dijele u inačice koje proizvode suprotstavljeni proizvođači: tamo se proizvodi jedna, najviše nekoliko vrsta takvih pića, po tradicionalnim receptima i metodama koje su na raspolaganju.

Religija je u tradicionalnim kulturama način na koji svatko može razumjeti svijet: poznato je što će se dogoditi kad se netko rodi, pa i kad netko umre. Isto tako, alkoholno piće je dio određenih rituala, način opuštanja; lišće grma koke se tradicionalno žvače prilikom teških fizičkih radova, kao blagi stimulans.

Da sam se nekim slučajem rodio u takvom tradicionalnom društvu, izbora ne bi bilo: bio bi religiozan kao i svi drugi, ponašao bih se kao i svatko drugi. No, nisam se rodio u takvom društvu, već u Europi krajem 20. stoljeća.

U suvremenoj Hrvatskoj, pogotovo u većim gradovima, izbor postoji: ne samo između različitih religija, već i između raznih alkoholnih pića: trgovine su prepune boca. Alkoholna pića u bočicama se mogu kupiti i na kioscima, zajedno s knjižicama o anđelima i novinama s "brzim molitvama". Ipak, za većinu ljudi je taj izbor tek potencijalan: djeca uglavnom kopiraju ono što vide od svojih roditelja, ali i vršnjaka. Djeca religioznih roditelja će vjerojatnije postati vjernici. Osim toga, religiozni roditelji će svoje dijete i pripremati da postane vjernik: od slanja na vjeronauk, poticanja u raznim vjerskim aktivnostima, vlastitim primjerom. Isto tako, djeca roditelja koji konzumiraju alkohol ili cigarete će u većem postotku i sami konzumirati alkohol ili cigarete, često i prije punoljetnosti.

U društvu u kom postoji mnoštvo mogućnosti mora postojati neka argumentacija zašto bi trebalo odabrati baš neku od opcija. I ovdje postoje paralele između religije i alkohola (i cigareta, u nekim slučajevima):

Katolička vjera je tradicija naroda, duboko ukorijenjen običaj. Ovo jedva treba komentirati; dakako, točno isti argumenti se mogu dati (i daju se) za tradicionalna alkoholna pića, ali i za industrijska, "proizvedena po tradicionalnoj recepturi", koja se isto tako vrlo lako ukorijene. No, mnogima je ovaj argument dosta uvjerljiv, zbog toga što neki ljudi (nekritički) obožavaju sve što je tradicionalno.

Religija ima povoljne učinke na ljude. S vremena na vrijeme se pojavljuju studije koje ukazuju da i umjereno konzumiranje alkohola ima povoljne učinke na zdravlje. Iako neka istraživanja pokazuju kako religiozne osobe žive dulje i manje pate od stresa, religija se ne "reklamira" tek kao praktična tehnika opuštanja, kao joga ili meditacija: tvrdi se mnogo više. U ovom može biti istine, no postoji velika razlika između umjerenog konzumiranja i totalnog prepuštanja. Totalno prepuštanje religiji dovodi ponekad do ekstrema, kao i totalno prepuštanje alkoholu.

Religija ima povoljne učinke na društvo. Ovo je vječni argument — bez religije, svatko bi radio što hoće, vladalo bi bezvlađe i sebičnost. Tek religija, a naročito kršćanstvo čini ljude plemenitim. Dakako, problem je u tome što je društvo bez religije, ili u kojem religija ima tek mali utjecaj bili tek fikcija kojom su se plašili ljudi, vrsta "misaonog eksperimenta".

U suvremenom društvu su ljudi osuđeni za kaznena djela u prosjeku religiozniji nego ostatak stanovništva. Na primjer, u SAD je postotak ateista u zatvorima praktično nula. Slično vrijedi i za alkohol — ljudi osuđeni za kaznena djela u prosjeku konzumiraju alkohol češće nego ostatak stanovništva. Zapravo, alkohol je jedan od faktora kod mnogih kaznenih djela (to se srećom ne može reći za religiju u Hrvatskoj, ali religijski motivirani zločini nisu nepoznati u suvremenom svijetu).

Naša religija je prava, ostalo su kopije. Ovaj argument dakako svatko može dati, pogotovo ako je vaš proizvod star stoljećima, a naročito ako je to nemoguće provjeriti.

Religija odgovara na potrebe ljudi. Ovo je jedan od ozbiljnijih argumenata: ljudi često imaju potrebu za sigurnošću, za utjehom. Religija im upravo to nudi. No slične "utjehe" nude i cigarete, alkohol, a pogotovo opojne droge. Što se mene tiče, postavlja se ozbiljno pitanje: treba li ljudima dati sve što žele? Treba li ljudima govoriti ono što oni žele čuti? Je li pošteno reći bolesnom da je zdrav? Je li pošteno reći čovjeku kome je realno ostalo par mjeseci života da se nema potrebe brinuti? Treba li nekom tko traži drogu, tu drogu i dati? Religija je utjeha nekim, možda i mnogim ljudima, ali to me uvijek podsjeća na onu staru reklamu za cigarete (iz razdoblja kad je reklamiranje cigareta u Jugoslaviji bilo dopušteno) — s cigaretom nisi sam.

Problem je i što odgovori koje nudi religija mogu dovesti do pasivnosti i prepuštanja "sudbini". Ako smatrate da vas molitva može izliječiti, zašto ići liječniku? Ako smatrate da vas čeka vječni život nakon smrti, zašto nositi kacigu dok vozite motor? Ako smatrate da vašu djecu također čeka vječni život nakon smrti, zašto ih štititi, voditi liječniku, cijepiti? Ionako će biti kako Bog odluči.

Zapravo, zanimljivo je da je ovakvo razmišljanje, "totalno prepuštanje Bogu" prilično rijetko. I najveći vjernici-kršćani plaču kad umre netko njima blizak. Znači li to da ne vjeruju da će se s tom osobom opet sresti i štoviše, provesti vječnost zajedno? Jesu li tek tužni zbog privremenog rastanka ili ipak ne vjeruju posve u odgovor koji kršćanstvo daje na "pitanje" smrti?

Religija omogućava spoznaju stvari do kojih je nemoguće doći kroz znanost. Ovo je dakako još jedan  stari argument. No isto se tvrdi i za neke droge: preko njih je kroz promijenjena stanja svijesti moguće "shvatiti" neke stvari. Slično je moguće i pod utjecajem alkohola. Dakako, problem je što je takve "spoznaje" nemoguće provjeriti. Svaki čovjek će "spoznati" različite "istine". Kolika je vrijednost takvih "spoznaja"? Vjerojatno se proučavanjem njih mogu dobiti zanimljive informacije o radu mozga pod utjecajem raznih kemikalija, no koliko su te spoznaje univerzalne i koliko imaju veze sa stvarnim svijetom oko nas?

I suvremena znanost potvrđuje istine religije. Ovo je također stari argument. Ako je Svemir jednom nastao, tko ga je stvorio? Ako svijest utječe na "kolaps valne funkcije" u kvantnoj fizici, postoji li bilo što mimo svijesti, tj. postoji li Svemir mimo svemirske svijesti, tj. Boga? To su dakako sve tek spekulacije, u koje međutim ulaze i neki fizičari (meni ne izgledaju nimalo uvjerljivo, budući da sam studirao svojevremeno fiziku). Ovi argumenti ne igraju nikakvu ulogu kod prosječnih ljudi, no neki obrazovani ljudi bi ih mogli smatrati primamljivim.

Postoje dakako i određena vjerovanja koja nisu religije u užem smislu riječi, ali posjeduju sljedeće karakteristike koje su zajedničke s tradicionalnim religijama (postoje i mnogo strože podjele, no nije mi namjera pisati studiju o pseudo-religijama, ovo je tek mali izlet u to područje):

1. potpuno rješenje nekog problema ili zagonetke koja je na prvi pogled teško rješiva; u specijalnim slučajevima, objašnjenje funkcioniranja cijelog svijeta;
2. skupinu ljudi koja dijeli određena uvjerenja, i pokušava povećati svoj broj uvjeravanjem ljudi koji su ravnodušni ili odbijaju objašnjenja koja skupina nudi;
3. imunost na svaku kritiku i nespremnost da se njihova objašnjenja provjere

U ova vjerovanja ubrajam:

• vjerovanje u duše, reinkarnaciju, sudbinu, gatanje
• vjerovanje da Zemlju posjećuju vanzemaljci
• vjerovanje u svjetsku zavjeru Iluminata, ljudi-guštera, Židova, kapitalista...
• vjerovanje u magična izlječenja putem "bioenergije", kristala, talismana, kvantno liječenje...
• vjerovanja koja su vezana uz konkretni objekt ili zemljopisnu lokaciju, a kombiniraju razne elemente, kao u čudovište iz Loch Nessa, drevne piramide u Bosni, moć piramida u Egiptu, Atlantidu...
• različita utopijska vjerovanja, npr. u svjetsku proletersku revoluciju, u mogućnost ostvarivanja društva obilja (efektivno komunizma) pomoću današnje tehnologije, "projekt Venus", "nekreditni novac" i sl.

Iako su mnogim ljudima koji su skeptični prema kršćanstvu neka takva vjerovanja čine posve uvjerljivima — čak ih smatraju činjenicama, a ne vjerovanjima — ja sam prema njima jednako skeptičan. Naime, mnoga od tih vjerovanja daju sličan "mamac" kao i tradicionalne religije — jednostavan i utješan odgovor na pitanja koja opterećuju ljude.

Tako brojni utopijski projekti nude obilje za sve — sada ili u bliskoj budućnosti. Vjerovanje u duše i reinkarnaciju daje utješan odgovor na problem da ćemo svi umrijeti. Vjerovanje u magična izlječenja je još očitiji primjer davanja ljudima "onog što žele". U ovo se može uvrstiti i komunizam, vjerojatno i nacizam.

Ostala vjerovanja, u vanzemaljce, svjetske zavjere, piramide,... karakteristična su za ljude koje zanima svijet oko njih, brojne nerazjašnjene pojave, ali ih ne zanima proučavanje znanosti, a još manje bavljenje znanošću: knjige i web stranice s fantastičnim odgovorima — čak i kad se protive svemu što je inače poznato — mnogo su im primamljiviji.

Za sve je bitna karakteristika da ne priznaju nikakve provjere, ne sumnjaju u ono što vjeruju, a kad se pokaže da dokaza za njihove tvrdnje ima vrlo malo, često se odgovara da se mora raditi o zavjeri, budući da je istina očita, pa je dokaze netko sakrio ili krivotvorio. Tako vlade skrivaju podatke o vanzemaljcima, velike farmaceutske tvrtke o jeftinim i svima dostupnim lijekovima protiv raka itd.

Na kraju, postoje i određena raširena vjerovanja koja imaju vrlo malo veze s tradicionalnim religijama, ali ih mora spomenuti — vjerovanje u pravdu, vjerovanje da se istina može saznati (bar u principu), vjerovanje da svijet postoji neovisno od ljudi, vjerovanje u napredak, vjerovanje u znanost. Ta vjerovanja ne nude gotove odgovore, ali daju nadu da je odgovore moguće naći. Dakako, ni ta vjerovanja ne treba prihvaćati zdravo za gotovo.

Dawkins među Hrvatima

Najprije moram objasniti zašto pišem ovaj "blog". Potakla me rasprava o knjizi Iluzija o Bogu britanskog znanstvenika (biologa) i promotora ateizma Richarda Dawkinsa.

U izvorniku se knjiga zove The God Delusion, otprilike "zabluda o Bogu".

U toj knjizi Dawkins jednostavno iznosi argumente zašto je vjera — naročito kršćanstvo — ne samo opterećenje za suvremeno društvo, nego i izvor mnogih problema.

On te argumente iznosi prilično direktno i samouvjereno. U njemu možete pročitati npr.

Vjera je zlo upravo zato što za nju nije nužno opravdanje niti ona podnosi bilo kakvu raspravu. . . . Vjera može biti vrlo, vrlo opasna pa je namjerno usađivanje vjere u nježni um nevina djeteta veliko zlo.
— (Iluzija o Bogu, str. 280)

Osobno mislim da su Dawkinsovi argumenti u Hrvatskoj bili shvatljivi i prihvatljivi samo ateistima (i vjerojatno agnosticima), dakle ljudima koji su već ne vjeruju u postojanje bogova. Drugi vjerojatno nisu ni pročitali Dawkinsovu knjigu. Dakako, postoji i određen broj ljudi koji se kolebaju, razmišljaju o religiji i njima knjige poput Iluzije o Bogu mogu biti razlog da odaberu da ne vjeruju u Boga. No samim tim što razmišljaju vjerovati ili ne, oni već ne vjeruju, bar ne čvrsto.

Osobno nisam vjernik, no to nije razlog pisanja ovog bloga. Moja namjera nije vjernike učiniti nevjernicima, jer je to praktično nemoguće; postoje mnogo korisniji načini da se utroši vrijeme. Mnogi vjernici su inteligentni i obrazovani ljudi, otvoreni za rasprave: ako ih općepoznati argumenti za nepostojanje bogova i golema literatura koja je o tome napisana nije do sad učinila skeptičnima prema vjeri, teško da će ih razuvjeriti moj skromni pokušaj. S ljudima koji nisu otvoreni za raspravu nema ni smisla raspravljati niti ih u išta uvjeravati...

Moj cilj je prije svega probati razumjeti zašto religija ima takvu ulogu u Hrvatskoj danas i moje pokušaje razumijevanja podijeliti sa svima koje to zanima (bojim se da ljudi koje to zanima nema previše). Postavio bih sljedeća pitanja:

1. kako različiti ljudi Hrvatskoj (i Hrvati koji žive izvan nje) doživljavaju religiju i njenu ulogu u vlastitom životu, ali i u organizaciji društva i države?
2. kakav je odnos Katoličke crkve i politike u Hrvatskoj?
3. zašto je tako malo ljudi koji se deklariraju kao ateisti, agnostici ili osobe bez vjere u Hrvatskoj, iako sva istraživanja pokazuju da je mnogo veći postotak ljudi ravnodušan prema religiji?
4. raspravlja li se otvoreno o religiji u Hrvatskoj i postoje li ljudi koji su uopće spremni na raspravu?
5. koliko Hrvati zapravo vjeruju, u što vjeruju, i zašto?
6. postoji li propaganda ateizma u Hrvatskoj, ali i propaganda vjere?
7. kakav je odnos znanosti i vjere, zapravo vjernika prema znanosti u Hrvatskoj?

Kakve su bile reakcije u Hrvatskoj na Dawkinsovu knjigu?

Kad je knjiga izašla 2007. u hrvatskom prijevodu, tadašnji kolumnist Jutarnjeg lista (i katolički svećenik u mirovini), Živko Kustić ju je jednostavno otpisao ovim riječima:

Vjernik si može dopustiti da tu knjigu ne pročita. Ne zato da se ne bi uznemirio ili pokolebao, nego zato što odmah vidi da taj znanstvenik o Bogu nema iskustva.
— Živko Kustić, Bog nije Iluzija, Jutarnji list 7.8.2007. dostupno na internetu

Kustić očito smatra da o Bogu može govoriti samo onaj tko ima (osobno?) iskustvo "o Bogu". No što ako netko nema takvo iskustvo? Može li pisati o Džingis-kanu samo onaj tko ima "iskustvo" o njemu? Jasno je da za Kustića, za pisanje o Bogu vrijede posebni kriteriji: nešto vrijedno mogu napisati samo oni koji imaju "iskustvo", što zapravo znači — vjernici. Za vjernika je knjiga koju piše netko tko nije vjernik nebitna, ne mora je uopće čitati.

Jutarnji list je dijelove knjige Iluzija o Bogu prenio u nekoliko nastavka. Živko Kustić se osvrnuo na objavljene dijelove i pokazao da ne samo da ne prihvaća Dawkinsove argumente, nego ih zapravo ni ne razumije:

Prirodna selekcija, pokretač evolucije, bila bi po tome ne samo mudra i moćna, nego i sveprisutna. Bili smo navikli nevidljivu, premudru, svemoćnu i sveprisutnu stvarnost zvati Bogom Stvoriteljem. Zašto ga Dawkins tako ne zove, nego ga čak odlučno niječe. Ne možemo zaboraviti da je svako svjesno biće koje zna što hoće i tako djeluje, osoba. Nju prepoznajemo baš po tome što zna, hoće i može, što promišljeno ostvaruje što je naumila. Zašto onda prirodna selekcija koja po tome znanstveniku usmjerava evoluciju, ne bi bila osoba? Zacijelo zato da je ne bismo morali nazvati Bogom. . . . Ako ona "iz sata u sat širom svijeta sve proučava", onda bi znala i za mene i za tebe.
— Živko Kustić, Zašto se ne smije zvati Bog, Jutarnji list 24.8.2007. dostupno na internetu

Kustić uopće ne shvaća (ili se pravi da ne shvaća?) da su "proučavanje" i "sveprisutnost" samo metafore. I gravitacija je "sveprisutna" — probajte ju izbjeći — pa je kršćani ne zovu Bog. Kustić ne shvaća da je evolucija samo naziv za proces, kao što je to vrtnja Zemlje oko Sunca ili isparavanje vode.

Baruch Spinoza, nizozemski filozof iz 17. stoljeća, u svojoj je Etici Boga nazvao pomalo enigmatično — Deus sive Natura (Bog, odnosno Priroda). Može li se onda evolucija, kao dio prirodnog svijeta, nazvati Bogom? Možda u nekom prenesenom smislu, ali sigurno ne kako Boga shvaća Kustić ili većina kršćana: oni smatraju da mogu komunicirati s Bogom, bilo svojim djelima (koje će Bog nagraditi, ili kazniti), bilo molitvom (koju Bog može uslišiti). Spinoza je vrlo vjerojatno smatrao da je Bog identičan pravilima po kojima svijet funkcionira (tj. prirodnim zakonima), da nije osoba na koju je moguće utjecati, i da je stoga molitva Bogu besmislena.

Nitko se ne pomišlja moliti gravitaciji da malo oslabi jer im je teško nositi neki teret. Molitva evoluciji — na način na koji je shvaća današnja znanost — posve je besmislena. Evolucija ne može biti Bog kome se mole kršćani.

Ne namjeravam detaljno opisivati kako suvremena biologija opisuje razvoj života na Zemlji — za to postoji gomila stručnih i popularnih prikaza. Samo nekoliko najbitnijih informacija: evolucija je proces kojim se živa bića mijenjaju; razlog je vrlo jednostavan — oni organizmi koji su genetski bolje prilagođeni uvjetima (koji se ponekad i mijenjaju!) bolje će uspijevati i imati više potomaka. Tim potomcima su prenijeli svoje gene (za razliku od drugih, lošije prilagođenih) te će sljedeća generacija biti u prosjeku bolje prilagođena uvjetima od prošle; nakon nekog vremena, svi će biti dobro prilagođeni (koliko je moguće).

Ako se uvjeti razlikuju u različitim zemljopisnim područjima, organizmi će se ovako mijenjati tu, a onako tamo i sve više razlikovati — jednog dana bi se toliko mogli razlikovati da možemo govoriti o dvije različite vrste. Kroz milijune i milijune godina, došlo je do velike raznolikosti vrsta koje danas žive na Zemlji. (Ovo je pomalo pojednostavljen prikaz, kasnije ću se osvrnuti na neke detalje koje sam izostavio.)

Ovaj primjer pokazuje da čak ni obrazovana (i pretpostavljam, dobronamjerna) osoba poput Živka Kustića nije shvatila Dawkinsovu knjigu i njegove argumente. Zašto? Vjerojatno je Kustić sve gledao kroz uvjerenja koja je već imao: očito da Bog postoji, očito da je Isusova poruka ljubav, očito da je Isus Bog, očito da ljudi (kao vrsta) ne postoje slučajno itd. To je bitno, a ne neki detalji gena, evolucije itd.

Problem je samo što moderna znanost (bar na Zapadu) ima posve suprotno mišljenje.

No, možda je i Dawkinsova knjiga pisana na takav način da je Kustić ne shvaća. U svakom slučaju, Iluzija o Bogu ne iznosi ništa novo o evoluciji — opis tog procesa se može naći u svakom udžbeniku biologije, kojim se Kustić mogao poslužiti da je htio.

Zanimljivo je kako Kustić u ranijem članku u Jutarnjem listu ipak evoluciju shvaća kao nešto (nekakav proces?) kojim se Bog mogao "poslužiti":

Jer Bog je mogao stvoriti svaku živu vrstu napose, izravno, ili je mogao dati da se žive vrste jedna iz druge razvijaju. U prvom bi se slučaju takvo mišljenje moglo zvati kreacionizam, u drugom evolucionizam. Katolici, razumije se, vjeruju da je Bog sve stvorio, ali ih vjera ne obvezuje misliti je li to učinio za svaku vrstu izravno ili se poslužio evolucijom.
— Živko Kustić, Bezvezna pitanja o evoluciji, Jutarnji list, 28.10.2006. dostupno na internetu

Međutim, upravo je smisao prirodnog odabira — pogonske snage evolucije — da životni uvjeti, okoliš, odlučuju ("odabiru") koji će organizmi imati više potomaka (i čije će se osobine, tj. geni širiti) dok će drugi imati manje potomaka ili nimalo. Evolucija nije tek razvoj jedne vrste iz druge, već razvoj kroz "prirodni odabir", a ne Božji (to je bar uobičajeno značenje tog pojma u biologiji).

Radi se o dijalogu bez dijaloga. Razgovor Dawkinsa i Kustića je nemoguć, osim o vremenu, jelu i možda još nekoj sitnici. Kao što je Kustić napisao — vjernik si može dopustiti da tu knjigu ne pročita.

I drugi su se osvrnuli na Iluziju o Bogu. U "Salonu" Matice hrvatske je Tonči Matulić, profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta održao ("iznimno posjećeno"¹) predavanje Je li 'iluzija o Bogu' iluzorna? Predavanje kratko prenosi Glas Koncila:

Matulić sumnja da je slavnom promicatelju znanosti »slava udarila u glavu«. U mnogim poglavljima knjige Dawkins više nalikuje na sakupljača novinskih članaka i pretraživača internetskih stranica, nego na odgovornog i poštenog znanstvenika.
— Sebična iluzija, Glas Koncila, 27.1.2008. dostupno na internetu

Neke primjedbe izrečene na predavanju pokazuju i određeno nerazumijevanje činjenice da Dawkins ne živi u većinski katoličkoj zemlji i da je njegova kritika okrenuta kršćanstvu i islamu općenito:

Međutim, Dawkins zaboravlja (ili ne zna) da je »Bog zakrpa« odavno odbačen iz katoličke teologije. Stoga Matulić postavlja pitanje zbog čega autor koristi, odnosno zloupotrebljava taj zastarjeli koncept dokazivanja Božje opstojnosti.

(isto)

Tonči Matulić je napisao i opširni osvrt na "novi ateizam" (čiji je Dawkins jedan predstavnik) pod naslovom Pojava i širenje novog ateizma (Crkva u svijetu, 2010, dostupno na hrcak.srce.hr); njegovu kritiku ću kasnije detaljnije analizirati.

Međutim, dok je razumljivo da će branitelji vjere odbaciti svaki pokušaj napada na vjeru, zanimljivo je da je knjiga otpisana i iz drugog, na prvi pogled posve suprotnog kuta gledanja: Nenad Perković je Dawkinsovu knjigu i njega prilično opširno kritizirao ovako (vrijedi pročitati cijelu kritiku, izdvojio sam karakteristične odlomke):

Kako rasprava ne ulazi puno dublje od Oprah Winfrey Show razine, zadovoljit će i potrošačku populaciju kojoj autor, shodno svom liberalističkom svjetonazoru, svesrdno podilazi, naravno, kako bi od njih izmamio pokoji prirodnom selekcijom iskamčen dolar više. . . .

. . .čitatelj s pravom očekuje, pun znatiželje, što će u knjizi naći o psihoanalizi i kolektivnom nesvjesnom, o kvantnoj mehanici koja već debelo gazi s onu stranu “uočljivog svemira”, o virtualnoj stvarnosti i umjetnoj inteligenciji kao zanimljivim aspektima “nadživljavanja tijela”, to jest fizičkog, i o čitavu nizu zanimljivih, potpuno znanstvenih teorija i fenomena, uključujući i one znanstveno-fantastične poput najnovije religije – ufologije. Čitatelj neće naći ništa od toga. . .

Religija svojim glupostima potkopava znanost, žali se Dawkins. Koju znanost? Eugeniku, Hitlerovu miljenicu? Zar to nije znanost par excelance, lišena svih mitoloških tlapnji? Lobotomiju? Elektrošokove? Deseci tisuća ljudi stradali su po toj znanosti. Zašto Dawkins preskače “znanstveni socijalizam” nama tako znan. . . . Već smo imali, i još ih imamo, ateistička i znanstveno-racionalno materijalistički ustrojena komunistička društva koja su, za razliku od inkvizicije nekad i talibana danas, anihilirale neprebrojive milijune ljudi. . .

Nije dakle problem u tome što je Dawkins na jednoj od suprotstavljenih strana u nebuloznoj raspravi dviju idiotskih koncepcija, problem je u tome što je propagandist globalizacije i surova liberalističkog kapitalizma čikaške škole. . .
— Nenad Perković, Propagandist u lovu na Boga, Zarez 242, dostupno na internetu

Dakle, nekog dijaloga nije bilo, knjigu su teolozi-katolici otpisali, kao i protivnici "globalizacije" i "kapitalizma čikaške škole", a (neki) nevjernici prihvatili. Svatko je, dakako, ostao na svojoj poziciji.

U nastavku ću te pozicije pokušati analizirati, i skicirati što bi neki naš Dawkins (kad bi postojao) mogao napisati. 

________________
¹ Vijenac 363, Središnjica, dostupno na internetu