Dawkins među Hrvatima

Najprije moram objasniti zašto pišem ovaj "blog". Potakla me rasprava o knjizi Iluzija o Bogu britanskog znanstvenika (biologa) i promotora ateizma Richarda Dawkinsa.

U izvorniku se knjiga zove The God Delusion, otprilike "zabluda o Bogu".

U toj knjizi Dawkins jednostavno iznosi argumente zašto je vjera — naročito kršćanstvo — ne samo opterećenje za suvremeno društvo, nego i izvor mnogih problema.

On te argumente iznosi prilično direktno i samouvjereno. U njemu možete pročitati npr.

Vjera je zlo upravo zato što za nju nije nužno opravdanje niti ona podnosi bilo kakvu raspravu. . . . Vjera može biti vrlo, vrlo opasna pa je namjerno usađivanje vjere u nježni um nevina djeteta veliko zlo.
— (Iluzija o Bogu, str. 280)

Osobno mislim da su Dawkinsovi argumenti u Hrvatskoj bili shvatljivi i prihvatljivi samo ateistima (i vjerojatno agnosticima), dakle ljudima koji su već ne vjeruju u postojanje bogova. Drugi vjerojatno nisu ni pročitali Dawkinsovu knjigu. Dakako, postoji i određen broj ljudi koji se kolebaju, razmišljaju o religiji i njima knjige poput Iluzije o Bogu mogu biti razlog da odaberu da ne vjeruju u Boga. No samim tim što razmišljaju vjerovati ili ne, oni već ne vjeruju, bar ne čvrsto.

Osobno nisam vjernik, no to nije razlog pisanja ovog bloga. Moja namjera nije vjernike učiniti nevjernicima, jer je to praktično nemoguće; postoje mnogo korisniji načini da se utroši vrijeme. Mnogi vjernici su inteligentni i obrazovani ljudi, otvoreni za rasprave: ako ih općepoznati argumenti za nepostojanje bogova i golema literatura koja je o tome napisana nije do sad učinila skeptičnima prema vjeri, teško da će ih razuvjeriti moj skromni pokušaj. S ljudima koji nisu otvoreni za raspravu nema ni smisla raspravljati niti ih u išta uvjeravati...

Moj cilj je prije svega probati razumjeti zašto religija ima takvu ulogu u Hrvatskoj danas i moje pokušaje razumijevanja podijeliti sa svima koje to zanima (bojim se da ljudi koje to zanima nema previše). Postavio bih sljedeća pitanja:

1. kako različiti ljudi Hrvatskoj (i Hrvati koji žive izvan nje) doživljavaju religiju i njenu ulogu u vlastitom životu, ali i u organizaciji društva i države?
2. kakav je odnos Katoličke crkve i politike u Hrvatskoj?
3. zašto je tako malo ljudi koji se deklariraju kao ateisti, agnostici ili osobe bez vjere u Hrvatskoj, iako sva istraživanja pokazuju da je mnogo veći postotak ljudi ravnodušan prema religiji?
4. raspravlja li se otvoreno o religiji u Hrvatskoj i postoje li ljudi koji su uopće spremni na raspravu?
5. koliko Hrvati zapravo vjeruju, u što vjeruju, i zašto?
6. postoji li propaganda ateizma u Hrvatskoj, ali i propaganda vjere?
7. kakav je odnos znanosti i vjere, zapravo vjernika prema znanosti u Hrvatskoj?

Kakve su bile reakcije u Hrvatskoj na Dawkinsovu knjigu?

Kad je knjiga izašla 2007. u hrvatskom prijevodu, tadašnji kolumnist Jutarnjeg lista (i katolički svećenik u mirovini), Živko Kustić ju je jednostavno otpisao ovim riječima:

Vjernik si može dopustiti da tu knjigu ne pročita. Ne zato da se ne bi uznemirio ili pokolebao, nego zato što odmah vidi da taj znanstvenik o Bogu nema iskustva.
— Živko Kustić, Bog nije Iluzija, Jutarnji list 7.8.2007. dostupno na internetu

Kustić očito smatra da o Bogu može govoriti samo onaj tko ima (osobno?) iskustvo "o Bogu". No što ako netko nema takvo iskustvo? Može li pisati o Džingis-kanu samo onaj tko ima "iskustvo" o njemu? Jasno je da za Kustića, za pisanje o Bogu vrijede posebni kriteriji: nešto vrijedno mogu napisati samo oni koji imaju "iskustvo", što zapravo znači — vjernici. Za vjernika je knjiga koju piše netko tko nije vjernik nebitna, ne mora je uopće čitati.

Jutarnji list je dijelove knjige Iluzija o Bogu prenio u nekoliko nastavka. Živko Kustić se osvrnuo na objavljene dijelove i pokazao da ne samo da ne prihvaća Dawkinsove argumente, nego ih zapravo ni ne razumije:

Prirodna selekcija, pokretač evolucije, bila bi po tome ne samo mudra i moćna, nego i sveprisutna. Bili smo navikli nevidljivu, premudru, svemoćnu i sveprisutnu stvarnost zvati Bogom Stvoriteljem. Zašto ga Dawkins tako ne zove, nego ga čak odlučno niječe. Ne možemo zaboraviti da je svako svjesno biće koje zna što hoće i tako djeluje, osoba. Nju prepoznajemo baš po tome što zna, hoće i može, što promišljeno ostvaruje što je naumila. Zašto onda prirodna selekcija koja po tome znanstveniku usmjerava evoluciju, ne bi bila osoba? Zacijelo zato da je ne bismo morali nazvati Bogom. . . . Ako ona "iz sata u sat širom svijeta sve proučava", onda bi znala i za mene i za tebe.
— Živko Kustić, Zašto se ne smije zvati Bog, Jutarnji list 24.8.2007. dostupno na internetu

Kustić uopće ne shvaća (ili se pravi da ne shvaća?) da su "proučavanje" i "sveprisutnost" samo metafore. I gravitacija je "sveprisutna" — probajte ju izbjeći — pa je kršćani ne zovu Bog. Kustić ne shvaća da je evolucija samo naziv za proces, kao što je to vrtnja Zemlje oko Sunca ili isparavanje vode.

Baruch Spinoza, nizozemski filozof iz 17. stoljeća, u svojoj je Etici Boga nazvao pomalo enigmatično — Deus sive Natura (Bog, odnosno Priroda). Može li se onda evolucija, kao dio prirodnog svijeta, nazvati Bogom? Možda u nekom prenesenom smislu, ali sigurno ne kako Boga shvaća Kustić ili većina kršćana: oni smatraju da mogu komunicirati s Bogom, bilo svojim djelima (koje će Bog nagraditi, ili kazniti), bilo molitvom (koju Bog može uslišiti). Spinoza je vrlo vjerojatno smatrao da je Bog identičan pravilima po kojima svijet funkcionira (tj. prirodnim zakonima), da nije osoba na koju je moguće utjecati, i da je stoga molitva Bogu besmislena.

Nitko se ne pomišlja moliti gravitaciji da malo oslabi jer im je teško nositi neki teret. Molitva evoluciji — na način na koji je shvaća današnja znanost — posve je besmislena. Evolucija ne može biti Bog kome se mole kršćani.

Ne namjeravam detaljno opisivati kako suvremena biologija opisuje razvoj života na Zemlji — za to postoji gomila stručnih i popularnih prikaza. Samo nekoliko najbitnijih informacija: evolucija je proces kojim se živa bića mijenjaju; razlog je vrlo jednostavan — oni organizmi koji su genetski bolje prilagođeni uvjetima (koji se ponekad i mijenjaju!) bolje će uspijevati i imati više potomaka. Tim potomcima su prenijeli svoje gene (za razliku od drugih, lošije prilagođenih) te će sljedeća generacija biti u prosjeku bolje prilagođena uvjetima od prošle; nakon nekog vremena, svi će biti dobro prilagođeni (koliko je moguće).

Ako se uvjeti razlikuju u različitim zemljopisnim područjima, organizmi će se ovako mijenjati tu, a onako tamo i sve više razlikovati — jednog dana bi se toliko mogli razlikovati da možemo govoriti o dvije različite vrste. Kroz milijune i milijune godina, došlo je do velike raznolikosti vrsta koje danas žive na Zemlji. (Ovo je pomalo pojednostavljen prikaz, kasnije ću se osvrnuti na neke detalje koje sam izostavio.)

Ovaj primjer pokazuje da čak ni obrazovana (i pretpostavljam, dobronamjerna) osoba poput Živka Kustića nije shvatila Dawkinsovu knjigu i njegove argumente. Zašto? Vjerojatno je Kustić sve gledao kroz uvjerenja koja je već imao: očito da Bog postoji, očito da je Isusova poruka ljubav, očito da je Isus Bog, očito da ljudi (kao vrsta) ne postoje slučajno itd. To je bitno, a ne neki detalji gena, evolucije itd.

Problem je samo što moderna znanost (bar na Zapadu) ima posve suprotno mišljenje.

No, možda je i Dawkinsova knjiga pisana na takav način da je Kustić ne shvaća. U svakom slučaju, Iluzija o Bogu ne iznosi ništa novo o evoluciji — opis tog procesa se može naći u svakom udžbeniku biologije, kojim se Kustić mogao poslužiti da je htio.

Zanimljivo je kako Kustić u ranijem članku u Jutarnjem listu ipak evoluciju shvaća kao nešto (nekakav proces?) kojim se Bog mogao "poslužiti":

Jer Bog je mogao stvoriti svaku živu vrstu napose, izravno, ili je mogao dati da se žive vrste jedna iz druge razvijaju. U prvom bi se slučaju takvo mišljenje moglo zvati kreacionizam, u drugom evolucionizam. Katolici, razumije se, vjeruju da je Bog sve stvorio, ali ih vjera ne obvezuje misliti je li to učinio za svaku vrstu izravno ili se poslužio evolucijom.
— Živko Kustić, Bezvezna pitanja o evoluciji, Jutarnji list, 28.10.2006. dostupno na internetu

Međutim, upravo je smisao prirodnog odabira — pogonske snage evolucije — da životni uvjeti, okoliš, odlučuju ("odabiru") koji će organizmi imati više potomaka (i čije će se osobine, tj. geni širiti) dok će drugi imati manje potomaka ili nimalo. Evolucija nije tek razvoj jedne vrste iz druge, već razvoj kroz "prirodni odabir", a ne Božji (to je bar uobičajeno značenje tog pojma u biologiji).

Radi se o dijalogu bez dijaloga. Razgovor Dawkinsa i Kustića je nemoguć, osim o vremenu, jelu i možda još nekoj sitnici. Kao što je Kustić napisao — vjernik si može dopustiti da tu knjigu ne pročita.

I drugi su se osvrnuli na Iluziju o Bogu. U "Salonu" Matice hrvatske je Tonči Matulić, profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta održao ("iznimno posjećeno"¹) predavanje Je li 'iluzija o Bogu' iluzorna? Predavanje kratko prenosi Glas Koncila:

Matulić sumnja da je slavnom promicatelju znanosti »slava udarila u glavu«. U mnogim poglavljima knjige Dawkins više nalikuje na sakupljača novinskih članaka i pretraživača internetskih stranica, nego na odgovornog i poštenog znanstvenika.
— Sebična iluzija, Glas Koncila, 27.1.2008. dostupno na internetu

Neke primjedbe izrečene na predavanju pokazuju i određeno nerazumijevanje činjenice da Dawkins ne živi u većinski katoličkoj zemlji i da je njegova kritika okrenuta kršćanstvu i islamu općenito:

Međutim, Dawkins zaboravlja (ili ne zna) da je »Bog zakrpa« odavno odbačen iz katoličke teologije. Stoga Matulić postavlja pitanje zbog čega autor koristi, odnosno zloupotrebljava taj zastarjeli koncept dokazivanja Božje opstojnosti.

(isto)

Tonči Matulić je napisao i opširni osvrt na "novi ateizam" (čiji je Dawkins jedan predstavnik) pod naslovom Pojava i širenje novog ateizma (Crkva u svijetu, 2010, dostupno na hrcak.srce.hr); njegovu kritiku ću kasnije detaljnije analizirati.

Međutim, dok je razumljivo da će branitelji vjere odbaciti svaki pokušaj napada na vjeru, zanimljivo je da je knjiga otpisana i iz drugog, na prvi pogled posve suprotnog kuta gledanja: Nenad Perković je Dawkinsovu knjigu i njega prilično opširno kritizirao ovako (vrijedi pročitati cijelu kritiku, izdvojio sam karakteristične odlomke):

Kako rasprava ne ulazi puno dublje od Oprah Winfrey Show razine, zadovoljit će i potrošačku populaciju kojoj autor, shodno svom liberalističkom svjetonazoru, svesrdno podilazi, naravno, kako bi od njih izmamio pokoji prirodnom selekcijom iskamčen dolar više. . . .

. . .čitatelj s pravom očekuje, pun znatiželje, što će u knjizi naći o psihoanalizi i kolektivnom nesvjesnom, o kvantnoj mehanici koja već debelo gazi s onu stranu “uočljivog svemira”, o virtualnoj stvarnosti i umjetnoj inteligenciji kao zanimljivim aspektima “nadživljavanja tijela”, to jest fizičkog, i o čitavu nizu zanimljivih, potpuno znanstvenih teorija i fenomena, uključujući i one znanstveno-fantastične poput najnovije religije – ufologije. Čitatelj neće naći ništa od toga. . .

Religija svojim glupostima potkopava znanost, žali se Dawkins. Koju znanost? Eugeniku, Hitlerovu miljenicu? Zar to nije znanost par excelance, lišena svih mitoloških tlapnji? Lobotomiju? Elektrošokove? Deseci tisuća ljudi stradali su po toj znanosti. Zašto Dawkins preskače “znanstveni socijalizam” nama tako znan. . . . Već smo imali, i još ih imamo, ateistička i znanstveno-racionalno materijalistički ustrojena komunistička društva koja su, za razliku od inkvizicije nekad i talibana danas, anihilirale neprebrojive milijune ljudi. . .

Nije dakle problem u tome što je Dawkins na jednoj od suprotstavljenih strana u nebuloznoj raspravi dviju idiotskih koncepcija, problem je u tome što je propagandist globalizacije i surova liberalističkog kapitalizma čikaške škole. . .
— Nenad Perković, Propagandist u lovu na Boga, Zarez 242, dostupno na internetu

Dakle, nekog dijaloga nije bilo, knjigu su teolozi-katolici otpisali, kao i protivnici "globalizacije" i "kapitalizma čikaške škole", a (neki) nevjernici prihvatili. Svatko je, dakako, ostao na svojoj poziciji.

U nastavku ću te pozicije pokušati analizirati, i skicirati što bi neki naš Dawkins (kad bi postojao) mogao napisati. 

________________
¹ Vijenac 363, Središnjica, dostupno na internetu