Religija se često opisuje ovom "doskočicom" koja kruži internetom, često se pojavljuje na ateističkim stranicama, u grupama na Facebooku, evo je u hrvatskoj verziji:
Religija je kao penis, u redu je ako je imate, u redu je ako se njome i ponosite, ali molim vas, ne razmećite se javno vitlajući njome svugdje naokolo…Iako je ova usporedba duhovita, meni izgleda prilično loša. Prvo, neki se ljudi rode s penisom, neki ne. Nije tako s religijom — svaki čovjek se rodi bez religije, ali se većina odgaja tako da postanu religiozni (kod nekih uspije, kod nekih ne). Nitko se ne odgaja da mu naraste penis.
— Siniša Jović, Nada Topić Peratović: Djecu ne treba učiti podaničkom mentalitetu, Slobodna Dalmacija, 9. 6. 2014, dostupno na internetu
Zašto bi se itko trebao ponositi penisom? Konačno, je li vaša zasluga to što imate penis, ili je to ipak slučajnost, budući da je vjerojatnost oko pola-pola da će prilikom oplodnje nastati muški embrij? Kako bih i zašto ja trebao biti "ponosan" što imam penis?
Zatim, je li to baš pravedno prema onim ljudima koji su se rodili bez penisa, čime bi se oni trebali ponositi? I je li to pravedno prema onim ljudima koji imaju penis, no shvaćaju da je on bespotreban, što bi oni trebali učiniti? Odrezati ga? I je li baš penis bespotreban?
Ova usporedba je dakle prilično loša: ona implicira da je religija sudbina onih koji su se s njom rodili. Sve je OK, samo je ne pokazujte okolo. Međutim, iako je javno pokazivanje penisa neprihvatljivo većini ljudi (iz razloga koji uopće nisu očiti), javno pokazivanje religije (u obliku lančića s križem, u obliku naljepnice na autu) uopće ne izaziva nikakve reakcije kod većine ljudi.
Mnogo su bolje usporedbe religije s drogom, alkoholom i cigaretama. Naročito je dobra usporedba religije s alkoholom. Možda će se nekom ovakva usporedba učiniti banalna i pregruba, pa i nepravedna prema religiji, ali postoje brojne paralele. U nekim detaljima je ipak religija sličnija cigaretama.
Prvo, točno je da sve ljudske kulture imaju neku formu religije. No u mnogim (tradicionalnim) kulturama religija obuhvaća sve znanje i vjerovanje koje neki ljudi posjeduju: dio religije je vjerovanje da je neka biljka ljekovita, kao i da se određenim obredom postaje muškarac; dio religije je i vjerovanje o duhovima koji žive u rijekama, drveću... i kako se odnositi prema njima (obično preko neke odabrane osobe). Slično tome, mnoge ljudske kulture imaju neku vrstu alkoholnog pića ili nešto vrlo slično (npr. neki opojni grm čije se lišće žvače).
U većini tradicionalnih kultura nema nikakvog izbora u odabiru religije, ona je neodvojiva od kulture. Isto tako, u takvim kulturama nema desetaka vrsta alkoholnih pića, koji se dalje dijele u inačice koje proizvode suprotstavljeni proizvođači: tamo se proizvodi jedna, najviše nekoliko vrsta takvih pića, po tradicionalnim receptima i metodama koje su na raspolaganju.
Religija je u tradicionalnim kulturama način na koji svatko može razumjeti svijet: poznato je što će se dogoditi kad se netko rodi, pa i kad netko umre. Isto tako, alkoholno piće je dio određenih rituala, način opuštanja; lišće grma koke se tradicionalno žvače prilikom teških fizičkih radova, kao blagi stimulans.
Da sam se nekim slučajem rodio u takvom tradicionalnom društvu, izbora ne bi bilo: bio bi religiozan kao i svi drugi, ponašao bih se kao i svatko drugi. No, nisam se rodio u takvom društvu, već u Europi krajem 20. stoljeća.
U suvremenoj Hrvatskoj, pogotovo u većim gradovima, izbor postoji: ne samo između različitih religija, već i između raznih alkoholnih pića: trgovine su prepune boca. Alkoholna pića u bočicama se mogu kupiti i na kioscima, zajedno s knjižicama o anđelima i novinama s "brzim molitvama". Ipak, za većinu ljudi je taj izbor tek potencijalan: djeca uglavnom kopiraju ono što vide od svojih roditelja, ali i vršnjaka. Djeca religioznih roditelja će vjerojatnije postati vjernici. Osim toga, religiozni roditelji će svoje dijete i pripremati da postane vjernik: od slanja na vjeronauk, poticanja u raznim vjerskim aktivnostima, vlastitim primjerom. Isto tako, djeca roditelja koji konzumiraju alkohol ili cigarete će u većem postotku i sami konzumirati alkohol ili cigarete, često i prije punoljetnosti.
U društvu u kom postoji mnoštvo mogućnosti mora postojati neka argumentacija zašto bi trebalo odabrati baš neku od opcija. I ovdje postoje paralele između religije i alkohola (i cigareta, u nekim slučajevima):
Katolička vjera je tradicija naroda, duboko ukorijenjen običaj. Ovo jedva treba komentirati; dakako, točno isti argumenti se mogu dati (i daju se) za tradicionalna alkoholna pića, ali i za industrijska, "proizvedena po tradicionalnoj recepturi", koja se isto tako vrlo lako ukorijene. No, mnogima je ovaj argument dosta uvjerljiv, zbog toga što neki ljudi (nekritički) obožavaju sve što je tradicionalno.
Religija ima povoljne učinke na ljude. S vremena na vrijeme se pojavljuju studije koje ukazuju da i umjereno konzumiranje alkohola ima povoljne učinke na zdravlje. Iako neka istraživanja pokazuju kako religiozne osobe žive dulje i manje pate od stresa, religija se ne "reklamira" tek kao praktična tehnika opuštanja, kao joga ili meditacija: tvrdi se mnogo više. U ovom može biti istine, no postoji velika razlika između umjerenog konzumiranja i totalnog prepuštanja. Totalno prepuštanje religiji dovodi ponekad do ekstrema, kao i totalno prepuštanje alkoholu.
Religija ima povoljne učinke na društvo. Ovo je vječni argument — bez religije, svatko bi radio što hoće, vladalo bi bezvlađe i sebičnost. Tek religija, a naročito kršćanstvo čini ljude plemenitim. Dakako, problem je u tome što je društvo bez religije, ili u kojem religija ima tek mali utjecaj bili tek fikcija kojom su se plašili ljudi, vrsta "misaonog eksperimenta".
U suvremenom društvu su ljudi osuđeni za kaznena djela u prosjeku religiozniji nego ostatak stanovništva. Na primjer, u SAD je postotak ateista u zatvorima praktično nula. Slično vrijedi i za alkohol — ljudi osuđeni za kaznena djela u prosjeku konzumiraju alkohol češće nego ostatak stanovništva. Zapravo, alkohol je jedan od faktora kod mnogih kaznenih djela (to se srećom ne može reći za religiju u Hrvatskoj, ali religijski motivirani zločini nisu nepoznati u suvremenom svijetu).
Naša religija je prava, ostalo su kopije. Ovaj argument dakako svatko može dati, pogotovo ako je vaš proizvod star stoljećima, a naročito ako je to nemoguće provjeriti.
Religija odgovara na potrebe ljudi. Ovo je jedan od ozbiljnijih argumenata: ljudi često imaju potrebu za sigurnošću, za utjehom. Religija im upravo to nudi. No slične "utjehe" nude i cigarete, alkohol, a pogotovo opojne droge. Što se mene tiče, postavlja se ozbiljno pitanje: treba li ljudima dati sve što žele? Treba li ljudima govoriti ono što oni žele čuti? Je li pošteno reći bolesnom da je zdrav? Je li pošteno reći čovjeku kome je realno ostalo par mjeseci života da se nema potrebe brinuti? Treba li nekom tko traži drogu, tu drogu i dati? Religija je utjeha nekim, možda i mnogim ljudima, ali to me uvijek podsjeća na onu staru reklamu za cigarete (iz razdoblja kad je reklamiranje cigareta u Jugoslaviji bilo dopušteno) — s cigaretom nisi sam.
Problem je i što odgovori koje nudi religija mogu dovesti do pasivnosti i prepuštanja "sudbini". Ako smatrate da vas molitva može izliječiti, zašto ići liječniku? Ako smatrate da vas čeka vječni život nakon smrti, zašto nositi kacigu dok vozite motor? Ako smatrate da vašu djecu također čeka vječni život nakon smrti, zašto ih štititi, voditi liječniku, cijepiti? Ionako će biti kako Bog odluči.
Zapravo, zanimljivo je da je ovakvo razmišljanje, "totalno prepuštanje Bogu" prilično rijetko. I najveći vjernici-kršćani plaču kad umre netko njima blizak. Znači li to da ne vjeruju da će se s tom osobom opet sresti i štoviše, provesti vječnost zajedno? Jesu li tek tužni zbog privremenog rastanka ili ipak ne vjeruju posve u odgovor koji kršćanstvo daje na "pitanje" smrti?
Religija omogućava spoznaju stvari do kojih je nemoguće doći kroz znanost. Ovo je dakako još jedan stari argument. No isto se tvrdi i za neke droge: preko njih je kroz promijenjena stanja svijesti moguće "shvatiti" neke stvari. Slično je moguće i pod utjecajem alkohola. Dakako, problem je što je takve "spoznaje" nemoguće provjeriti. Svaki čovjek će "spoznati" različite "istine". Kolika je vrijednost takvih "spoznaja"? Vjerojatno se proučavanjem njih mogu dobiti zanimljive informacije o radu mozga pod utjecajem raznih kemikalija, no koliko su te spoznaje univerzalne i koliko imaju veze sa stvarnim svijetom oko nas?
I suvremena znanost potvrđuje istine religije. Ovo je također stari argument. Ako je Svemir jednom nastao, tko ga je stvorio? Ako svijest utječe na "kolaps valne funkcije" u kvantnoj fizici, postoji li bilo što mimo svijesti, tj. postoji li Svemir mimo svemirske svijesti, tj. Boga? To su dakako sve tek spekulacije, u koje međutim ulaze i neki fizičari (meni ne izgledaju nimalo uvjerljivo, budući da sam studirao svojevremeno fiziku). Ovi argumenti ne igraju nikakvu ulogu kod prosječnih ljudi, no neki obrazovani ljudi bi ih mogli smatrati primamljivim.
Postoje dakako i određena vjerovanja koja nisu religije u užem smislu riječi, ali posjeduju sljedeće karakteristike koje su zajedničke s tradicionalnim religijama (postoje i mnogo strože podjele, no nije mi namjera pisati studiju o pseudo-religijama, ovo je tek mali izlet u to područje):
- potpuno rješenje nekog problema ili zagonetke koja je na prvi pogled teško rješiva; u specijalnim slučajevima, objašnjenje funkcioniranja cijelog svijeta;
- skupinu ljudi koja dijeli određena uvjerenja, i pokušava povećati svoj broj uvjeravanjem ljudi koji su ravnodušni ili odbijaju objašnjenja koja skupina nudi;
- imunost na svaku kritiku i nespremnost da se njihova objašnjenja provjere
- vjerovanje u duše, reinkarnaciju, sudbinu, gatanje
- vjerovanje da Zemlju posjećuju vanzemaljci
- vjerovanje u svjetsku zavjeru Iluminata, ljudi-guštera, Židova, kapitalista...
- vjerovanje u magična izlječenja putem "bioenergije", kristala, talismana, kvantno liječenje...
- vjerovanja koja su vezana uz konkretni objekt ili zemljopisnu lokaciju, a kombiniraju razne elemente, kao u čudovište iz Loch Nessa, drevne piramide u Bosni, moć piramida u Egiptu, Atlantidu...
- različita utopijska vjerovanja, npr. u svjetsku proletersku revoluciju, u mogućnost ostvarivanja društva obilja (efektivno komunizma) pomoću današnje tehnologije, "projekt Venus", "nekreditni novac" i sl.
Tako brojni utopijski projekti nude obilje za sve — sada ili u bliskoj budućnosti. Vjerovanje u duše i reinkarnaciju daje utješan odgovor na problem da ćemo svi umrijeti. Vjerovanje u magična izlječenja je još očitiji primjer davanja ljudima "onog što žele". U ovo se može uvrstiti i komunizam, vjerojatno i nacizam.
Ostala vjerovanja, u vanzemaljce, svjetske zavjere, piramide,... karakteristična su za ljude koje zanima svijet oko njih, brojne nerazjašnjene pojave, ali ih ne zanima proučavanje znanosti, a još manje bavljenje znanošću: knjige i web stranice s fantastičnim odgovorima — čak i kad se protive svemu što je inače poznato — mnogo su im primamljiviji.
Za sve je bitna karakteristika da ne priznaju nikakve provjere, ne sumnjaju u ono što vjeruju, a kad se pokaže da dokaza za njihove tvrdnje ima vrlo malo, često se odgovara da se mora raditi o zavjeri, budući da je istina očita, pa je dokaze netko sakrio ili krivotvorio. Tako vlade skrivaju podatke o vanzemaljcima, velike farmaceutske tvrtke o jeftinim i svima dostupnim lijekovima protiv raka itd.
Na kraju, postoje i određena raširena vjerovanja koja imaju vrlo malo veze s tradicionalnim religijama, ali ih mora spomenuti — vjerovanje u pravdu, vjerovanje da se istina može saznati (bar u principu), vjerovanje da svijet postoji neovisno od ljudi, vjerovanje u napredak, vjerovanje u znanost. Ta vjerovanja ne nude gotove odgovore, ali daju nadu da je odgovore moguće naći. Dakako, ni ta vjerovanja ne treba prihvaćati zdravo za gotovo.
Nema komentara:
Objavi komentar